Akutno liječenje i postakutno zbrinjavanje oboljelih od moždanog udara složen je zadatak kojim obično mogu upravljati samo takozvane „bolnice spremne za pružanje skrbi u slučaju moždanog udara”.
Te bolnice imaju specijaliziranu opremu i protokole te imaju dobro uvježbane prakse kako bi se osiguralo da se oboljeli od moždanog udara liječe što je brže i sigurnije moguće.
Istraživanje provedeno u jednoj europskoj državi pokazalo je da su 134 bolnice primile oboljele od moždanog udara u određenoj godini, ali da je samo njih 34 pružilo bolesnicima liječenje prema preporučenim smjernicama. Bolesnik koji bi završio u jednoj od 100 bolnica koje su primale bolesnike, ali ih nisu liječile na odgovarajući način, imao bi puno manju vjerojatnost preživljavanja moždanog udara bez posljedica.
Baš kao što nitko ne bi odveo trudnicu kojoj su počeli trudovi da rodi u bolnicu za očne bolesti, tako ni oboljeli od moždanog udara ne bi trebali biti primljeni u bolnice u kojima ih se ne može liječiti. Ne možemo očekivati da javnost zna koje su bolnice „spremne za pružanje skrbi u slučaju moždanog udara”, a koje ne, to nije izvedivo. Zbog toga obučavamo osoblje hitne pomoći da to zna.
Stoga najbolja stvar koju možete napraviti kada dođe do moždanog udara nije odvesti se do najbliže bolnice ili nazvati prijatelja, već odmah nazvati hitnu pomoć. Oni će znati koja bolnica može bolesniku pružiti najbolju šansu da brzo dođe do odgovarajućeg liječenja.
